Mislila je da su joj ukrali jagnje pred Bajram, a onda je pred njenu kapiju stao kamion i otkrio istinu koja ju je oborila na sedždu

Na samom kraju jednog malog bosanskog sela živjela je nana Fata, skromna starica koja je dane provodila sama u svojoj maloj kući. Nije posjedovala mnogo – jednu sobu koju je grijala samo kada je bilo neophodno, mali vrt iza kuće i jedno jagnje po imenu Bjelko. Drugima je Bjelko bio samo obična životinja, ali za Fatu je predstavljao mnogo više od toga. Bio joj je saputnik u samoći, jedino biće koje ju je svakog jutra dočekivalo s radošću. Svakog dana prvo bi njemu odnijela šaku kukuruza, pomilovala ga po glavi i tiho rekla: „Hajde, moj Bjelko, još malo pa ćemo i mi lakše disati.“ Uprkos ljubavi koju je osjećala prema njemu, život joj te godine nije bio nimalo lak. Drva za ogrjev bila su preskupa, penzija premala, a zima se približavala. Nakon dugog razmišljanja shvatila je da će, kako bi preživjela hladne mjesece, morati prodati jedino što je imala – svog voljenog Bjelka.

Dva dana prije Bajrama izašla je u dvorište da ga nahrani, ali prizor koji je zatekla slomio joj je srce. Konopac je visio prazan, vrata male štale bila su odškrinuta, a Bjelku nije bilo ni traga. U panici je obilazila dvorište, vrt, put iza kuće i obližnje livade, dozivajući ga iz sveg glasa, ali odgovora nije bilo. Umorna i slomljena sjela je na kućni prag, zaplakala i kroz suze prošaptala da joj je neko uzeo i ono malo što je imala. Istog dana kroz selo je prolazio Enes, mesar iz susjednog mjesta, vozeći svoj stari kamion. Kada ga je ugledala, Fata ga je upitala da li je možda vidio Bjelka. Enes je tiho odgovorio da nije, ali je pri tome spustio pogled. Upravo taj trenutak probudio je sumnju u njenom ranjenom srcu. Te noći nije mogla zaspati. U suzama je molila Boga i govorila da, ako je Enes zaista uzeo njeno jagnje, neka mu On pravedno presudi, jer je znao koliko joj je ono značilo.

Bajram je dočekala bez radosti. U njenoj kući nije mirisala baklava, nije bilo gostiju ni dječije graje. Samo tišina, hladna soba i prazna štala podsjećali su je na gubitak. Obukla je čistu maramu, klanjala bajram-namaz u svojoj sobi i dugo ostala na sedždi, moleći Boga da joj oprosti ako je nekoga nepravedno osudila. Ipak, bol zbog nestanka Bjelka bila je jača od svake utjehe.

Oko podneva ispred njene kapije začuo se zvuk kamiona. Kada je izašla, ugledala je Enesa za volanom. Srce joj je snažno zakucalo dok ga je tiho upitala šta traži kod nje. Umjesto odgovora, Enes je izašao iz vozila, otvorio zadnja vrata kamiona i pažljivo izveo Bjelka. Jagnje je oko vrata nosilo novu crvenu vrpcu, zdravo i sigurno. Ali iznenađenjima tu nije bio kraj. Iz kamiona su zatim iznesene vreće brašna, šećera, ulja, krompira, kao i uredno složena drva za ogrjev. Fata je nijemo stajala, prekrivši rukom usta, ne vjerujući vlastitim očima.

Enes joj je tada pružio kovertu u kojoj se nalazilo pismo. Objasnio joj je da je prije nekoliko dana pronašao Bjelka na putu prema šumi, gdje mu se konopac zapetljao oko grane. Jagnje je bilo uplašeno i iscrpljeno, a da ga nije pronašao na vrijeme, vjerovatno ne bi preživjelo. Ispričao joj je da ga je želio odmah vratiti, ali je od komšija saznao da ga ona planira prodati kako bi kupila drva za zimu. Nije mogao dopustiti da za Bajram ostane i bez svog jedinog društva i bez nade, pa je odlučio da je obraduje na poseban način.

Fata ga je kroz suze upitala zašto joj ništa nije rekao kada ga je pitala za Bjelka. Enes se blago nasmiješio i priznao da je želio da iznenađenje ostane tajna. Bilo ga je stid da slaže, zato je samo spustio pogled i otišao. Zatim je iz kamiona izvadio malu drvenu kutiju punu starih fotografija. Na jednoj od njih nalazila se mlada Fata ispred svoje kuće, a pored nje mršavi dječak u poderanoj jakni. Pokazao je prstom na dječaka i upitao da li ga se sjeća. Nakon nekoliko trenutaka pažljivog gledanja, Fata je iznenađeno shvatila da je to bio upravo Enes.

Drhtavim glasom Enes joj je ispričao kako je kao dječak odrastao u velikom siromaštvu i kako njegova majka često nije imala ni hljeba da ga nahrani. Svakog Bajrama Fata bi krišom ostavila tanjir hrane ispred njihovih vrata, ne pitajući zašto su gladni niti očekujući bilo kakvu zahvalnost. Govorila je samo da nijedno dijete na Bajram ne smije biti gladno. Danas je, rekao je Enes, imao svoju mesnicu, kuću i porodicu, ali nikada nije zaboravio ženu koja mu je pokazala šta znači istinska dobrota kada mu je bila najpotrebnija.

Slušajući njegove riječi, Fata je pogledala Bjelka, drva, hranu i čovjeka kojeg je nepravedno osudila. Koljena su joj zadrhtala, spustila se na zemlju i pala na sedždu, glasno plačući. Molila je Boga da joj oprosti što je posumnjala u čovjeka dobrog srca. Enes joj je prišao, pomogao da ustane i tiho rekao da bi vjerovatno i on pomislio isto da je bio na njenom mjestu. Ali Fata je odmahivala glavom i odgovorila da siromaštvo čovjeku može uzeti novac, ali nikada ne smije uzeti vjeru u ljude.

Toga dana Enes nije samo vratio Bjelka. Unio je drva u šupu, složio namirnice u ostavu, popravio vrata štale i pobrinuo se da njegova nekadašnja dobročiniteljica više ne brine kako će dočekati zimu. Do večeri se priča proširila cijelim selom. Komšije su počele dolaziti noseći kolače, kafu, još drva i druge potrepštine. Ipak, Fata je najviše gledala u Enesa. Svaki put kada bi ga vidjela, govorila bi: „Ja sam mislila da si mi uzeo Bjelka, a ti si mi vratio vjeru.“ Enes bi se samo nasmiješio i odgovorio da nije vratio ništa, već je samo sačuvao dobro koje je ona davno posijala.

Od tog Bajrama nana Fata više nikada nije bila sama. Enesova djeca počela su je zvati nanom, Bjelko je ostao u njenom dvorištu još mnogo godina, a iznad vrata štale jednog dana osvanula je mala drvena tabla na kojoj je pisalo: „Dobro djelo nikada ne umire. Ono samo čeka pravi Bajram da se vrati kući.“

Tada je Fata shvatila da čovjek nikada ne može znati kojim će se putem dobrota vratiti. Nekada dođe kroz komšiju, nekada kroz kamion koji se zaustavi pred kapijom, a ponekad upravo kroz jagnje za koje smo vjerovali da smo ga zauvijek izgubili.