Kada se šezdesetosmogodišnji Hamdija poslije gotovo četrdeset godina života u Njemačkoj vratio u rodno selo kod Gračanice, niko nije očekivao da će izaći iz starog autobusa sa jednim izblijedjelim koferom, plastičnom kesom u ruci i kaputom koji je porodica pamtila još iz njegovih posljednjih dolazaka. Njegova braća su mjesecima pričala kako se „Nijemac konačno vraća“, a rođaci su nagađali hoće li doći Mercedesom, BMW-om ili nekim skupim terencem.
Hamdija je, međutim, došao autobusom. Nije imao automobil, nije nosio skup sat, a kada ga je mlađi brat Nermin pitao gdje mu je prtljaga, Hamdija je pokazao na kofer i mirno odgovorio: „Tu mi je sve.“ Za stolom te večeri smijeh je počeo kao šala, ali je ubrzo postao bolan. „Četrdeset godina Njemačke, a vratio se s manje stvari nego kad je otišao“, rekao je jedan rođak. Drugi je dodao:
„Izgleda da Njemačka nije svakome obećana zemlja.“ Hamdija se samo nasmiješio, uzeo komad hljeba i nastavio jesti. Niko za stolom nije znao da će četiri dana kasnije pred porodičnom kućom stati crni automobil njemačkih registracija i da će iz njega izaći dva advokata iz Frankfurta tražeći upravo „siromašnog penzionera“ kojem su se svi smijali.
Hamdija je u Njemačku otišao kao dvadesetdevetogodišnjak. Kod kuće nije imao gotovo ništa osim nekoliko dunuma zemlje koje je dijelio s braćom i stare roditeljske kuće. U Frankfurtu je prvo radio na gradilištu, zatim kao vozač dostavnog kamiona, a posljednjih dvadeset pet godina bio je zaposlen u kompaniji koja je održavala industrijske objekte.
Nikada nije živio kao čovjek koji ima mnogo. Stanovao je u malom jednosobnom stanu, kuhao sebi, nosio hranu na posao i godinama vozio polovni Volkswagen. Svakog mjeseca slao je novac roditeljima, pomagao braći kada su gradili kuće i platio školovanje dvjema sestričnama. Kada bi dolazio u Bosnu, donosio je kafu, čokolade i poneki kućanski aparat, ali nikada nije pokazivao novac.
Upravo zbog toga porodica je godinama pretpostavljala da Hamdija negdje ozbiljno štedi. „On nema djece, kome će ostaviti?“ govorili su rođaci. Neki su već u svojim glavama dijelili njegovu njemačku ušteđevinu mnogo prije nego što je otišao u penziju.
Najviše se nadao Nermin. On je ostao u roditeljskoj kući i brinuo o majci posljednjih godina njenog života, pa je smatrao da mu pripada najveći dio onoga što brat donese. Nije to otvoreno govorio Hamdiji, ali je svojoj supruzi Vesni često ponavljao: „Kad se vrati, neće mu trebati njemački novac. Ima penziju. Mi smo ovdje cijeli život održavali imanje.“
Zato ga je Hamdijin povratak zbunio. Prve večeri pitao ga je je li zatvorio njemački račun. Hamdija je rekao da jeste. „I?“ „I ništa.“ „Kako ništa?“ „Lijepo. Završio sam šta sam imao.“ Nermin je pomislio da je brat možda izgubio novac na lošoj investiciji. Sutradan je pokušao ponovo. „Hamdija, ako imaš dugove, reci. Porodica smo.“ Hamdija se nasmijao.
„Nemam dugova.“ „A ušteđevina?“ „Nemam ni nje.“ Nermin je nekoliko sekundi gledao brata, a onda rekao: „Pa šta si radio četrdeset godina?“ Hamdija je mirno odgovorio: „Živio.“
Ta riječ je brzo obišla porodicu. Već sljedećeg dana rođaci su se šalili da je Hamdija vjerovatno „hranio pola Frankfurta“ ili imao neku tajnu ženu koja mu je uzela sve. Jedan nećak ga je čak pitao zašto barem nije kupio dobar automobil prije povratka. „Da ljudi vide da si nešto napravio.“ Hamdija ga je pogledao i upitao: „A šta bih ja imao od toga što ljudi vide?“
Mladić nije znao odgovoriti. Hamdija je zatim otišao u staru sobu u kojoj je spavao kao mladić, otvorio kofer i izvadio nekoliko košulja, fotografiju pokojnih roditelja i debelu smeđu fasciklu.
Fasciklu je stavio ispod kreveta. Niko nije primijetio. Te noći, dok se iz dnevne sobe čuo smijeh rođaka, Hamdija je dugo gledao jednu staru fotografiju na kojoj je stajao pored Nijemca po imenu Friedrich Bauer, čovjeka koji je prije više od trideset godina potpuno promijenio njegov život.
Friedrich je bio vlasnik male firme za održavanje industrijskih postrojenja u kojoj se Hamdija zaposlio početkom devedesetih. Firma je tada imala samo devet radnika. Hamdija nije dobro govorio njemački, ali je znao raditi i nikada nije odbijao težak posao. Friedrich ga je nakon nekoliko godina postavio za poslovođu.
Kada je kompanija zapala u probleme, Hamdija mu je pozajmio gotovo svu svoju tadašnju ušteđevinu — 18.000 njemačkih maraka. Nije tražio kamatu. „Vrati kad firma stane na noge“, rekao je. Friedrich mu nije vratio novac na način koji je Hamdija očekivao. Umjesto toga, nekoliko godina kasnije ponudio mu je mali vlasnički udio u kompaniji.
Hamdija nije razumio dionice ni poslovne ugovore, ali je prihvatio. Dobio je šest posto firme koja tada nije vrijedila mnogo. Nikome u Bosni nije rekao jer je smatrao da nema šta pričati o nečemu što možda sutra propadne.
Firma nije propala. Tokom narednih dvadeset godina rasla je, dobijala velike ugovore i na kraju imala više od dvije stotine zaposlenih. Hamdija je i dalje dolazio na posao u radnoj odjeći. Njegov udio je ostao. Dobijao je dio dobiti, ali većinu nije trošio. Nakon Friedrichove smrti kompaniju je preuzeo njegov sin Martin, koji je želio otkupiti Hamdijin udio.
Hamdija je godinama odbijao. „Dok radim ovdje, neka stoji“, govorio je. Tek pred penziju pristao je na prodaju. Ali upravo tu je počinjala priča zbog koje su dva advokata sada putovala prema njegovom bosanskom selu.
Četvrtog jutra nakon Hamdijinog povratka crni Mercedes stao je pred kućom. Iz njega su izašla dvojica muškaraca u odijelima. Jedan je nosio kožnu torbu, drugi veliku fasciklu. Nermin je bio u dvorištu. Kada su ga na njemačkom pitali za Hamdiju Mehića, odmah je pozvao brata. Hamdija je izašao u starom džemperu i papučama.
Stariji advokat se nasmiješio i pružio mu ruku. „Herr Mehić, izvinjavamo se što dolazimo bez duže najave.“ Hamdija ih je pozvao unutra kao da su obični gosti. Nermin je ostao stajati na vratima. „Ko su ovi?“ pitao je. „Advokati.“ „Zašto su došli?“ Hamdija je slegnuo ramenima. „Da završimo nešto.“ Nermin je pokušao ući u sobu, ali mu je brat prvi put ozbiljno rekao: „Ovo moram sam.“
Naravno, porodica nije otišla daleko. Vesna je pravila kafu, Nermin hodao po hodniku, a nekoliko rođaka koji su slučajno „navratili“ sjedilo je u kuhinji. Sastanak je trajao gotovo dva sata.
Kada su se vrata konačno otvorila, Hamdija je ispratio advokate do automobila. Stariji mu je pružio nekoliko dokumenata i rekao nešto što je Nermin čuo dovoljno jasno: „Transfer će biti izvršen nakon konačne potvrde.“ Kada je automobil otišao, Nermin više nije mogao izdržati. „Kakav transfer?“ Hamdija je ušao u kuću. „Poslovni.“ „Kakav posao imaš ti u Frankfurtu ako si penzioner?“ Hamdija ga je pogledao i rekao: „Onaj koji sam završio prije nego što sam došao.“
Istina je izašla tek navečer. Hamdija je okupio Nermina, sestru Behiju i nekoliko najbližih članova porodice. Na sto je stavio dokumente. Njegov šestpostotni udio u njemačkoj kompaniji prodat je za iznos koji je svima oduzeo dah: nešto više od 1,8 miliona eura prije poreza i troškova. Nermin je mislio da je pogrešno razumio. „Milion?“
Hamdija je klimnuo. „I osamsto hiljada.“ U sobi je nastala potpuna tišina. Čovjek kojem su se prethodnih dana smijali jer nema automobil sjedio je pred njima u istom starom džemperu i govorio o sumi koju niko od njih nije mogao zamisliti. Nermin je prvi progovorio: „Pa zašto si rekao da nemaš ušteđevinu?“ Hamdija je odgovorio: „Zato što nemam.“ „Kako nemaš kad imaš skoro dva miliona?“ „To nije ušteđevina. To je vrijednost mog udjela. A najveći dio više neće biti moj.“
Tada je porodica doživjela drugo iznenađenje. Hamdija nije pozvao advokate da mu prebace cijeli iznos na privatni račun. Još u Frankfurtu potpisao je dokumente za osnivanje fondacije.
Nakon poreza i svih obaveza, više od milion eura trebalo je biti prebačeno u fond koji će finansirati stipendije djeci radnika migrantskog porijekla u Njemačkoj i učenicima iz nekoliko siromašnih općina u Bosni.
Manji dio zadržao je za sebe, a dio je namijenio porodici. „Jesi li normalan?“ izletjelo je Nerminu. „Četrdeset godina radiš i onda milion daš nepoznatim ljudima?“ Hamdija nije podigao glas. „Nisu nepoznati.“ „Kako nisu?“ „Ja sam bio jedan od njih.“
Objasnio im je da je kao mlad radnik u Frankfurtu gotovo odustao od Njemačke. Nije znao jezik, nije imao novca za stručni kurs i bio je pred povratkom u Bosnu. Tada mu je njemački sindikalni fond platio šestomjesečnu obuku za industrijsko održavanje.
Upravo zahvaljujući tom kursu dobio je posao kod Friedricha. „Neko ko me nikada nije upoznao uplatio je novac u fond iz kojeg je plaćena moja škola“, rekao je. „Da nije bilo toga, možda bih se vratio kući nakon dvije godine bez ičega. Sad kada imam više nego što mi treba, šta bih trebao? Kupiti tri auta da selo vidi?“ Niko se više nije smijao.
Nermin je ipak bio povrijeđen. „A porodica?“ Hamdija je otvorio drugi dokument. Roditeljsku kuću je već ranije prepustio Nerminu. Sestra Behija trebala je dobiti 60.000 eura, jer je godinama sama brinula o njihovoj majci dok su braća bila odsutna.
Nerminovoj djeci namijenio je po 20.000 eura za školovanje ili rješavanje stambenog pitanja. Isto je ostavio djeci druge sestre. Sebi je zadržao dovoljno da bez brige živi do kraja života. „Nisam vas zaboravio“, rekao je. „Samo ne mislim da vas volim više ako vam ostavim toliko da vaša djeca nikada ne moraju ništa raditi.“
Nermin je pocrvenio. Sjetio se svih šala prethodnih dana. „Zašto nisi odmah rekao?“ Hamdija ga je pogledao. „Šta bih dobio time?“ „Ne bismo ti se smijali.“ „Upravo zato nisam rekao.“
Nermin nije razumio. Hamdija je nastavio: „Htio sam nekoliko dana biti samo penzioner koji se vratio kući. Bez njemačkog auta, bez priče o novcu. Htio sam vidjeti hoće li se neko obradovati meni ili onome što misli da donosim.“
Te riječi su pogodile cijelu sobu. Behija je spustila pogled. Ona jedina nije pitala Hamdiju ništa o novcu kada se vratio. Prvog dana mu je donijela pitu i rekla: „Dobro je da si konačno ovdje.“ Hamdija se okrenuo prema njoj i nasmiješio. „Ti si položila.“
Sljedećeg jutra selo je već znalo da su „neki advokati iz Njemačke“ bili kod Hamdije. Priče su rasle iz sata u sat. Jedni su govorili da je naslijedio fabriku. Drugi da je dobio milionsku odštetu. Treći da je sve vrijeme bio tajni vlasnik kompanije.
Hamdija ništa nije objašnjavao. Otišao je do prodavnice pješice, kupio hljeb i mlijeko i vratio se istim putem. Kada ga je poznanik pitao zašto ne kupi novi Mercedes sada kada „ima para“, odgovorio je: „Jer mi do prodavnice treba sedam minuta pješice.“ Čovjek je mislio da se šali. Hamdija nije.
Nekoliko mjeseci kasnije fondacija je počela raditi. Prvih deset stipendija u Bosni dodijeljeno je učenicima iz porodica koje nisu mogle finansirati dalje školovanje. Hamdija nije želio da fondacija nosi njegovo ime.
Nazvao ju je „Druga smjena“, po noćnim smjenama koje su obilježile život njegove generacije gastarbajtera. Jedna stipendistica bila je djevojka čiji je otac poginuo na građevini u Sloveniji.
Drugi je bio mladić koji je želio završiti elektrotehničku školu, ali je svakodnevno putovao gotovo dva sata autobusom. Kada su ga pitali zašto ulaže baš u obrazovanje, Hamdija je ponavljao: „Novac koji nekome daš da potroši traje kratko. Ono što mu pomogneš da nauči može ga hraniti cijeli život.“
Najveća promjena, međutim, dogodila se u njegovoj porodici. Nermin se neko vrijeme stidio vlastitog ponašanja i izbjegavao razgovore o prvim danima bratovog povratka. Jedne večeri sjeli su sami ispred kuće. „Znaš da mi nije bilo do tvog novca koliko ti misliš“, rekao je Nermin. Hamdija se nasmijao. „Bilo ti je malo.“ „Dobro, bilo mi je.
“ Obojica su se nasmijala. Onda je Nermin postao ozbiljan. „Ali kad si došao onako… pomislio sam da si propao.“ Hamdija je pitao: „A da jesam?“ Nermin nije odgovorio. „Da sam stvarno došao bez marke, bi li me manje cijenio?“ Nermin je spustio glavu. „Tih prvih dana jesam.“ „E, to je ono što trebaš popraviti. Ne zbog mene. Zbog sebe.“
Hamdija je sljedećih godina živio jednostavno. Kupio je polovni automobil, ali ne luksuzni. Renovirao je malu kuću koju je naslijedio od tetke i preselio se u nju kako Nerminova porodica ne bi morala praviti mjesta za njega. Imao je dovoljno novca za sve što mu je trebalo, ali njegove navike nisu se mnogo promijenile. I dalje je popravljao stvari umjesto da ih baca, nosio isti kaput i svako jutro pio kafu ispred lokalne prodavnice.
Jedina stvar na kojoj nije štedio bila su putovanja. Posjećivao je stipendiste, odlazio nekoliko puta godišnje u Frankfurt i jednom poveo Nerminovog najstarijeg sina da mu pokaže fabriku u kojoj je proveo veliki dio života.
Tamo je mladić prvi put vidio fotografiju svog amidže među starim radnicima firme. Na jednoj je Hamdija imao tridesetak godina, prljavo lice i radnički šljem. Pored njega je stajao Friedrich. Martin Bauer, sadašnji vlasnik kompanije, ispričao mu je priču koju ni porodica nije znala.
Kada je firma jednom bila pred zatvaranjem, Hamdija nije samo pozajmio novac Friedrichu. Odbio je otići kod konkurencije koja mu je nudila veću platu i ubijedio nekoliko ključnih radnika da ostanu. „Vaš amidža nije postao suvlasnik zato što je imao novac“, rekao je Martin. „Postao je zato što je moj otac znao kome vjeruje kada je bilo najteže.“
Nakon povratka u Bosnu nećak je tu priču ispričao porodici. Nermin je samo odmahnuo glavom. „A on nama četrdeset godina govori da je obični majstor.“ Hamdija je sjedio u uglu i čistio jabuku nožem. „Pa i jesam bio majstor.“
„Bio si vlasnik dijela firme!“ „Šest posto.“ „Vrijednih skoro dva miliona!“ Hamdija se nasmijao. „Kad sam ih dobio, nisu vrijedili ni dobar polovan Golf.“ Ta rečenica postala je porodična šala, ali više mu se niko nije smijao na isti način kao prvih dana.
Pet godina nakon njegovog povratka fondacija „Druga smjena“ finansirala je više desetina stipendija u Bosni i Njemačkoj. Neki stipendisti nikada nisu upoznali Hamdiju. Upravo je to želio.
Nije tražio zahvalnice ni fotografije. Jedino je zahtijevao da svaki korisnik, ako jednog dana bude u mogućnosti, pomogne nekome drugom. Ne nužno novcem. „Možeš nekome pronaći posao, pokazati zanat, preporučiti ga, platiti knjigu. Samo nemoj zaboraviti da nisi sve napravio sam“, govorio je.
Kada je Hamdija nekoliko godina kasnije umro, njegova sahrana bila je mnogo veća nego što je porodica očekivala. Došli su rođaci, komšije, bivši radnici iz Njemačke i nekoliko ljudi koje Nermin nikada ranije nije vidio. Među njima je bila mlada doktorica iz Frankfurta čije je školovanje djelimično finansirala fondacija.
Došao je električar iz Tuzle koji je zahvaljujući stipendiji završio stručnu školu. Došao je i Martin Bauer. Nermin je stajao pred kućom i gledao ljude kako prilaze, svaki sa nekom pričom o njegovom bratu koju porodica nije znala.
Poslije sahrane Martin mu je predao malu kovertu. U njoj nije bilo novca. Bila je to kopija prvog ugovora kojim je Friedrich prije mnogo godina Hamdiji dao šest posto firme. Na poleđini je Friedrich rukom napisao jednu rečenicu:
„Za čovjeka koji je ostao kada su svi drugi gledali izlaz.“ Nermin je dugo držao papir. Sjetio se dana kada je Hamdija izašao iz autobusa sa jednim koferom, a porodica zaključila da se iz Njemačke vratio kao čovjek koji nije ništa napravio.
Tek tada je potpuno razumio koliko su pogriješili. Oni su uspjeh mjerili automobilom kojim će Hamdija ući u selo, količinom novca koju će pokazati i nasljedstvom koje će jednog dana podijeliti. Hamdija ga je mjerio drugačije.
Za njega uspjeh nije bio koliko može ponijeti kući nakon četrdeset godina, nego koliko može ostaviti iza sebe, a da mu i dalje ostane dovoljno za miran san, kafu, komad hljeba i ljude kojima može pokucati na vrata.
Nermin je kasnije svojoj djeci često pričao o dva advokata iz Frankfurta. Ne zbog milion i osamsto hiljada eura. Taj broj je vremenom postao najmanje zanimljiv dio priče. Pričao im je o četiri dana prije njihovog dolaska, kada je cijela porodica imala priliku pokazati kako se ponaša prema čovjeku za kojeg vjeruje da više nema ništa da joj ponudi.
„Zapamtite“, govorio bi, „najviše sam se stidio ne onda kada sam saznao koliko je moj brat imao, nego kada sam shvatio da sam ga počeo drugačije gledati jer sam mislio da nema.“
A Hamdijin stari kofer ostao je u kući. Nisu ga bacili. U njemu nije bilo zlata, novca ni tajnih dokumenata. Samo nekoliko košulja, fotografije roditelja, radnički sat i izlizana njemačka radna knjižica.
Nermin ga je čuvao upravo takvog jer je predstavljao najbolju lekciju koju mu je brat ostavio. Čovjek je mogao izaći iz autobusa s jednim koferom i izgledati kao da je izgubio sve, dok su iza njega ostajali životi ljudi kojima je omogućio da tek počnu.
Zato se u selu godinama prepričavao dan kada su stigla dva advokata iz Frankfurta. Neki su priču pričali kao priču o tajnom milioneru. Nermin ju je uvijek ispravljao. „Nije poenta što smo saznali da Hamdija ima novac“, govorio je. „Poenta je što smo prije toga pokazali kakvi smo mislili da smijemo biti prema njemu kada smo vjerovali da ga nema.“
Jer bogatstvo koje su svi očekivali da Hamdija donese iz Njemačke zaista je postojalo. Samo nije bilo parkirano pred kućom, nije blistalo na njegovom zglobu i nije stajalo na računu čekajući rodbinu. Pretvorilo se u stipendije, obrazovanje i prilike ljudi čija imena njegova porodica nikada prije nije čula.
A dva advokata iz Frankfurta nisu došla da od siromašnog penzionera naprave bogataša.
Došla su samo da završe posao čovjeka koji je već odlučio šta za njega znači biti bogat.
KRAJ