Poziv je stigao iz mirne ulice na periferiji grada. Marko je pogledao adresu i odmah požalio što je prihvatio. Trebalo mu je skoro dvadeset minuta da se probije kroz saobraćaj, a kada je konačno stigao, ispred stare kuće nije bilo nikoga. Dvaput je zatrubio, zatim nazvao broj s kojeg je vožnja naručena. Javila se starija žena i tihim glasom rekla:
„Sine, samo minut, silazim.“ Prošlo je pet minuta. Zatim još nekoliko. Marko je nervozno gledao na sat. Ivana mu je poslala novu poruku: „Djeca pitaju gdje si.“ Već je htio otkazati vožnju kada su se vrata kuće otvorila i pojavila se sitna starica u tamnom kaputu, sa crnom maramom preko glave i malom platnenom torbom u ruci.
Starica je hodala veoma sporo, oslanjajući se na štap. Marko je uzdahnuo, izašao iz automobila i pomogao joj da sjedne. „Izvinite što ste čekali“, rekla je. „Nisam mogla pronaći rukavice.“ Marko je uzeo njenu torbu i stavio je pozadi. Bila je gotovo prazna. Kada je sjeo za volan, uključio je taksimetar i pitao adresu.
Starica je izgovorila ime mjesta na drugom kraju grada. Marko se okrenuo. „Gospođo, znate li koliko će nam trebati večeras?“ „Znam.“ „Možda sat vremena, možda i više.“ „Znam, sine.“ Marko je ponovo pogledao sat i pomislio na svoju djecu. Bio je na korak od toga da joj kaže kako ne može prihvatiti tako dugu vožnju i da će pozvati drugog taksistu.
„Moram vam nešto reći“, počeo je. „Ja sam zapravo završio smjenu. Djeca me čekaju kući.“ Starica je odmah klimnula. „Onda nemoj, sine. Nisam znala. Pozvaću nekog drugog.“ Posegnula je za kvakom kao da želi izaći. Marko je osjetio nelagodu.
Napolju je bilo hladno, saobraćaj užasan, a nije znao koliko će starica čekati drugi automobil. „Dobro, ostanite“, rekao je. „Odvest ću vas. Samo ćemo ići najbržim putem.“ Starica se zahvalila i naslonila glavu na sjedište. Nekoliko minuta vozili su u tišini, dok su se kroz prozor smjenjivale osvijetljene kuće i stanovi u kojima su se porodice već okupljale.
Marko je pokušavao ubrzati gdje god je mogao, ali starica ga je iznenada zamolila da skrene desno. „Ali navigacija kaže pravo“, rekao je. „Znam. Ako vam nije problem, prošli bismo jednom ulicom.“ Marko je pomislio da će vožnja sada trajati još duže, ali je ipak skrenuo. Starica mu je pokazala malu zgradu.
„Tu sam radila trideset dvije godine. Bila sam učiteljica.“ Malo dalje zamolila ga je da uspori kraj parka. „Tu me muž prvi put poljubio“, rekla je i tiho se nasmijala. Marko je pogledao u retrovizor. Prvi put je primijetio da starica čvrsto drži malu fotografiju u ruci. Na njoj je bio mladi muškarac u vojničkoj uniformi.
„Ide li i vaš muž tamo gdje vas vozim?“ pitao je Marko pokušavajući započeti razgovor. Starica je nekoliko trenutaka šutjela. „Ne“, odgovorila je. „Moj Petar je umro prije devet godina.“ Marko više nije pitao. Nakon još desetak minuta prošli su pored stare zgrade.
Starica je rekla da su tu ona i Petar živjeli kada su se vjenčali. „Imali smo jednu sobu i kuhinju. A bili smo sretniji nego kad smo poslije kupili veliki stan.“ Marko je polako počeo shvatati da ovo nije obična vožnja. Starica nije samo išla od jedne adrese do druge. Kao da je posljednji put prolazila kroz dijelove svog života.
Kada su stigli blizu odredišta, Marko je pogledao navigaciju i vidio naziv ustanove. Bio je to dom za stare i nemoćne. Pomislio je da starica ide posjetiti nekoga, ali onda je pogledao njenu malu torbu. „Idete nekome u posjetu?“ pitao je. Starica je spustila pogled. „Ne. Ostajem tamo.“ Marko je gotovo instinktivno usporio. „Večeras?“ „Večeras.“ „Na Badnje veče?“
„Sin je jutros otišao za Njemačku. Dobio je posao tamo i više ne mogu sama. Nekoliko puta sam pala u kući. Dogovorili smo dom prije mjesec dana.“ Marko nije znao šta da kaže. „A zašto vas sin nije odvezao?“ Starica je kratko pogledala kroz prozor. „Morao je krenuti ranije zbog puta. Rekao je da će mi pozvati taksi.“
Marko je tada primijetio kako starica briše oči. Nije željela da je vidi. „Imate li još djece?“ pitao je tiše. „Imala sam kćerku.“ Nakon kratke pauze dodala je: „Umrla je prije petnaest godina.“ U automobilu je nastala tišina. Marko je pomislio na Luku i Minu koji ga čekaju kod kuće.
Nekoliko minuta ranije bio je ljut što će zbog ove žene zakasniti možda sat vremena. Sada mu se vlastita nervoza činila sitnom. Pogledao je taksimetar. Iznos je već bio prilično visok, a ostalo je još nekoliko kilometara. Bez riječi je pritisnuo dugme i ugasio ga.
Starica je to primijetila. „Zašto ste ugasili?“ „Ne radi kako treba.“ „Nemoj mene lagati, sine. Vozila sam se taksijem prije nego što si se ti rodio.“ Marko se nasmijao. „Onda znate da taksisti ponekad imaju kvar.“
„Koliko sam dužna?“ „Ništa.“ Starica se odmah uspravila. „Ne dolazi u obzir.“ „Gospođo, večeras nećete platiti.“ „Ali ti radiš. Imaš porodicu.“ „Upravo zato.“ Starica ga nije razumjela. Marko je pogledao u retrovizor i rekao: „Moja djeca me čekaju. Vi večeras idete na mjesto gdje vas vjerovatno niko ne čeka. Ne mogu vam još uzeti novac za to.“
Starica je spustila glavu i počela plakati. Marku je odmah bilo žao što je to rekao tako direktno. „Nisam htio da vas rastužim.“ „Nisi“, odgovorila je. „Samo sam cijeli dan pokušavala ne razmišljati o tome.“
Iz torbe je izvadila mali novčanik i pokušala ostaviti nekoliko novčanica na sjedištu. Marko ih je vratio. „Neću uzeti.“ „Onda barem za djecu.“ „Ni za djecu.“ Starica ga je pogledala gotovo strogo. „A šta ako ja želim njima nešto pokloniti?“ Marko je zastao. „Onda ćete im jednom dati lično.“
Kada su stigli pred dom, dvije njegovateljice čekale su kraj ulaza. Marko je izašao, uzeo staricinu torbu i pomogao joj da ustane. Jedna njegovateljica pogledala je torbu i pitala: „Je li to sve, gospođo Danice?“
„Ostalo će sin poslati.“ Marko je tada prvi put saznao njeno ime. Danica se okrenula prema njemu. „Hvala ti, Marko.“ Iznenadio se. „Kako znate kako se zovem?“ Pokazala je identifikacionu karticu na instrument tabli i nasmijala se. Zatim ga je zagrlila. Bio je to kratak zagrljaj, ali Marko je osjetio koliko joj se ruke tresu.
Već je krenuo prema automobilu kada se okrenuo. Kroz staklena vrata vidio je Danicu kako sjedi sama na stolici dok njegovateljica popunjava neke papire. Pored nje je bila samo mala torba.
Marko je sjeo u automobil, ali nije upalio motor. Telefon mu je zazvonio. Ivana. „Gdje si?“ „Stigao sam na posljednju adresu.“ „Dolaziš?“ Marko je gledao prema ulazu doma. „Ivana, moram te nešto pitati.“ Ispričao joj je ukratko šta se dogodilo. Na drugoj strani nekoliko sekundi nije bilo odgovora. Zatim je Ivana rekla: „Dovedi je.“
„Kako misliš, dovedi je?“
„Ako želi. Dovedi je kod nas na večeru.“
„Ali tek je primljena u dom.“
„Onda pitaj mogu li je izvesti nekoliko sati.“
Marko je pogledao prema vratima.
„Jesi li sigurna?“
Ivana je gotovo ljutito odgovorila: „Marko, nemoj me pitati gluposti. Djeca će imati baku više za stolom.“
Deset minuta kasnije Marko je razgovarao s osobljem doma. Objasnio je situaciju, a Danica ga je gledala kao da je potpuno poludio. Nakon što su provjerili proceduru i dogovorili povratak, bilo je moguće da izađe na nekoliko sati.
„Ja ne poznajem tvoju porodicu“, govorila je. „Upravo ćete je upoznati“, odgovorio je. „Ne mogu tek tako doći ljudima za sto.“ Marko je uzeo njenu torbu. „Možete. Moja žena je rekla da možete, a kad moja žena nešto odluči, ni ja se mnogo ne pitam.“
Kada su stigli pred Markovu kuću, Luka i Mina istrčali su čim su čuli automobil. Luka je prvo zagrlio oca, a onda pogledao Danicu. „Ko je to?“ Marko nije stigao odgovoriti. Ivana je izašla na vrata, prišla starici i rekla:
„Dobro nam došli.“ Danica je ponovo počela plakati. „Ne znam šta da kažem.“ Ivana ju je uhvatila pod ruku. „Ne morate ništa. Hladno je. Ulazite.“ Mina je odmah uzela Danicu za drugu ruku i počela joj objašnjavati gdje će sjediti.
Za stolom je u početku bilo malo neprijatno. Danica je sjedila uspravno, kao gost koji se boji da nešto ne poremeti. Ali djeca su brzo riješila problem. Luka ju je pitao kako se slavi Božić kada si učiteljica, što nije imalo mnogo smisla, a Mina joj je pokazala sve ukrase koje je napravila. Danica je ubrzo počela pričati o školi, svojim učenicima i nestašlucima koje je gledala više od trideset godina.
Kada je Ivana iznijela hranu, starica je rekla da dugo nije sjedila za tako bučnim stolom. „Kod mene je posljednjih godina bilo veoma tiho.“ Marko je spustio pogled. Znao je da je prije samo nekoliko sati skoro odbio njenu vožnju jer se bojao da će propustiti upravo ovu večeru.
Poslije jela Danica je izvadila iz torbe mali paket. U njemu su bila dva para ručno pletenih vunenih čarapa. „Ovo sam pravila za unuke“, rekla je. „Ali oni su u Njemačkoj i imaju svega.“ Pružila ih je Luki i Mini.
Marko je odmah rekao da ne treba, ali Danica ga je pogledala istim strogim pogledom kojim je pokušala platiti taksi. „Rekao si da mogu djeci dati nešto lično.“ Marko više nije imao argument. Djeca su obukla čarape preko svojih i trčala po kući pokazujući ih svima. Danica se smijala toliko da je u jednom trenutku morala obrisati oči.
Oko jedanaest Marko ju je odvezao nazad u dom. Ovoga puta nije uključio taksimetar ni iz šale. Dok su vozili, Danica je rekla: „Znaš šta je najgore u starosti?“ Marko je očekivao da će reći bolest ili samoća. „Šta?“ „Kad ljudi počnu odlučivati umjesto tebe jer misle da više ništa ne osjećaš. Sin me nije poslao u dom zato što me ne voli. Uplašen je.
Ima svoj život. Razumijem ga. Ali danas me niko nije pitao jesam li spremna posljednji put zaključati svoju kuću.“ Marko je dugo šutio, a onda rekao: „Jeste li spremni?“ Danica je pogledala kroz prozor. „Nisam. Ali valjda čovjek neke stvari uradi i kad nije spreman.“
Pred domom mu je pružila ruku. „Večeras si trebao zaraditi novac, a ja sam ti napravila trošak i kašnjenje.“ Marko je odmahnuo glavom. „Ne. Večeras ste mi nešto platili.“ „Čime?“ „Podsjetili ste me gdje sam toliko žurio.“
Danica nije odgovorila. Samo ga je zagrlila i ušla unutra. Marko je ostao nekoliko minuta u automobilu. Zatim je poslao poruku svom ocu, s kojim se mjesecima čuo samo kratko: „Sutra dolazimo svi kod vas na ručak. Nemoj praviti izgovore.“
Danica nije nestala iz njihovog života nakon te večeri. Ivana ju je nekoliko dana kasnije nazvala u dom. Sljedeće nedjelje otišli su joj u posjetu. Djeca su je ubrzo počela zvati baka Dana, prvo iz šale, a kasnije potpuno prirodno. Kada se njen sin vratio iz Njemačke nekoliko mjeseci kasnije, bio je zbunjen kada je zatekao nepoznatu porodicu u majčinoj sobi. Danica mu je ispričala cijelu priču.
Sin je pronašao Marka i pokušao mu platiti onu vožnju. Marko se nasmijao i rekao: „Ako baš želite vratiti dug, provedite više vremena s majkom kad možete.“ Čovjek se nije uvrijedio. Samo je spustio pogled i rekao: „Znam.“
Godinu dana kasnije, na Badnje veče, Marko više nije radio do sedam. Ugasio je taksimetar u četiri popodne i krenuo po Danicu. Kada je ušla u automobil, izvadila je novčanik. „Koliko do vaše kuće?“
pitala je ozbiljno. Marko ju je pogledao. „Za vas je tarifa poskupjela.“ „Koliko?“ „Jedna priča djeci i pomoć Ivani oko kolača.“ Danica se nasmijala. „Preskupo.“ „Onda izađite.“ „Neću.“ Vozili su se prema kući dok je snijeg lagano počinjao padati.
Kasnije je Marko često pričao da te prve večeri nije uradio ništa veliko. Nije spasio Danicu, nije riješio njenu samoću i nije mogao vratiti njenog muža niti promijeniti činjenicu da više nije mogla živjeti sama.
Samo je ugasio taksimetar, saslušao je i otvorio jedno mjesto za stolom. Ali upravo je to mjesto postalo važno i njegovoj porodici. Djeca su dobila osobu koja ih je učila starim pjesmama i pričala priče iz škole, Ivana prijateljicu s kojom je satima pila kafu, a Marko podsjetnik koji mu je ostao mnogo duže od jedne vožnje.
Godinama poslije, kada bi ga neki mlađi kolega pitao zašto na Badnje veče uvijek završava ranije, Marko bi ispričao samo dio priče. Rekao bi da je jednom jurio kući toliko nervozan zbog posljednje mušterije da je skoro odbio staricu kojoj je upravo tog dana završavao jedan cijeli život u vlastitoj kući.
„Tada sam shvatio“, govorio je, „da mi vozači gledamo adresu i vidimo kilometre. A čovjek pozadi ponekad vidi posljednji put ulicu u kojoj je proveo pedeset godina.“
Nikada nije zaboravio ni trenutak kada je ugasio taksimetar. U početku je mislio da je time Danici poklonio jednu besplatnu vožnju. Tek mnogo kasnije shvatio je da je ona njemu te večeri dala mnogo više.
Naučila ga je da porodica koja nas čeka kod kuće nije razlog da budemo nestrpljivi prema ljudima koji možda više nemaju nikoga ko ih čeka. Naprotiv, upravo zato što znamo koliko vrijedi otvoriti vrata i ugledati poznata lica, trebali bismo razumjeti koliko boli kada iza nekih drugih vrata nema nikoga.
A na polici u Markovoj kući još dugo su stajale dvije fotografije. Na jednoj je njegova porodica prije tog Badnjeg večera: Marko, Ivana, Luka i Mina. Na drugoj, snimljenoj godinu kasnije, između djece sjedi nasmijana starica sa crnom maramom. Kada bi neko pitao ko je ona, Mina bi uvijek odgovarala isto: „To je baka Dana. Tata ju je jednom vozio taksijem.“
Marko bi se tada nasmijao i ispravio je: „Nisam ja vozio nju.“
„Nego?“
„Ona je mene dovela tamo gdje sam trebao biti.“
Jer ponekad najvažnija vožnja nije ona na kojoj taksimetar pokaže najveći iznos. Ponekad je to vožnja na kojoj ga čovjek ugasi, prestane gledati na sat i prvi put zaista pogleda osobu koja sjedi iza njega.
KRAJ