Taksista je mislio da ga poslije dvadeset godina za volanom više ništa ne može iznenaditi, ali jedna usamljena starica promijenila je njegov pogled na život u samo jednom danu

Jutro je u Sarajevu počelo kao i svako drugo. Magla se sporo dizala iznad Miljacke, tramvaji su bili prepuni ljudi koji su žurili na posao, a ulice su odzvanjale zvukom automobila i nestrpljivih sirena. Za Adnana, pedesetdvogodišnjeg taksistu koji je već više od dvije decenije vozio gradskim ulicama, to je bio još jedan običan radni dan. Toliko je različitih sudbina prošlo kroz njegov automobil da je vjerovao kako ga više ništa ne može iznenaditi. Vozio je mlade koji su slavili, starce koji su odlazili ljekaru, ljude koji su plakali zbog izgubljenih ljubavi i one koji su upravo dobili posao iz snova. Naučio je da se ne upliće previše u tuđe živote. Saslušao bi svakoga ko želi razgovarati, ali bi svaku priču ostavljao iza sebe čim mušterija zatvori vrata automobila.

Oko deset sati prijepodne na ekranu njegovog telefona pojavila se nova vožnja. Adresa je bila u starom dijelu grada, u mirnoj ulici gdje su se još uvijek nalazile kuće iz prošlog vijeka. Kada je stigao, nije bilo nikoga ispred kapije. Strpljivo je čekao nekoliko minuta, a zatim lagano zatrubio. Odgovora nije bilo. Već je pomislio da otkaže vožnju kada je primijetio da se ulazna vrata polako otvaraju. Na njima se pojavila sitna starica u tamnoplavom kaputu i starom šeširu kakav se danas rijetko viđa. U jednoj ruci držala je mali kofer, a u drugoj požutjelu fotografiju u drvenom okviru. Kretala se veoma sporo, ali na njenom licu nije bilo nervoze. Kao da joj se više nigdje nije žurilo.

Adnan je odmah izašao iz automobila, uzeo kofer i pomogao joj da sjedne na zadnje sjedište. Primijetio je da je kuća iza nje gotovo potpuno prazna. Zavjese su bile skinute, namještaj prekriven bijelim plahtama, a dvorište neobično tiho. Kada je zatvorio gepek, starica je još jednom pogledala prema kući i tiho uzdahnula.

„Oprostila sam se“, rekla je gotovo šapatom.

„Jeste li sigurni da ništa niste zaboravili?“ upitao je ljubazno.

„Sve što je bilo važno ostalo je ovdje u uspomenama.“

Adnan je sjeo za volan i upitao gdje želi da je odveze.

„Dom za starije osobe na drugom kraju grada.“

Nakon nekoliko minuta tihe vožnje starica je dodala:

„To će mi vjerovatno biti posljednja adresa.“

Te riječi natjerale su ga da je pogleda u retrovizoru. U njenim očima nije bilo straha, samo umor koji dolazi nakon dugog života.

Predstavila se kao Kata. Ispričala je da je cijeli život radila kao učiteljica, da je sa suprugom odgojila jednog sina i da je vjerovala kako će starost provesti u istoj kući u kojoj su zajedno sadili ruže i slavili rođendane. Međutim, suprug je umro prije deset godina, a sin se sa porodicom odselio u drugu državu. U početku je redovno zvao. Kasnije sve rjeđe. Na kraju su razgovori postali kratke poruke za praznike.

„Ne ljutim se“, rekla je mirno. „Ljudi imaju svoje živote.“

Adnan nije odgovorio. I sam je imao odraslu kćerku koja je studirala u drugom gradu i odjednom je osjetio neobičnu težinu u grudima.

Kada su stigli do glavne saobraćajnice, Kata je lagano dotakla naslon njegovog sjedišta.

„Mogu li vas nešto zamoliti?“

„Naravno.“

„Ako vam nije problem… nemojmo odmah u dom.“

Adnan ju je pogledao u retrovizoru.

„Kamo biste željeli?“

Starica se blago nasmiješila.

„Na nekoliko mjesta. Posljednji put.“

Pogledao je na sat. Znao je da će izgubiti nekoliko vožnji, ali iz nekog razloga nije mogao odbiti.

Prvo su otišli do stare osnovne škole u kojoj je radila gotovo četrdeset godina. Zgrada je bila obnovljena, ali veliko stablo lipe ispred ulaza još je stajalo na istom mjestu. Kata je zamolila da nakratko izađe. Polako je prišla ogradi, spustila dlan na hladni metal i dugo gledala dječije crteže izložene na prozorima učionica.

„Ovdje sam ispratila hiljade djece“, rekla je kada se vratila u automobil. „Nadam se da je neko od njih postao dobar čovjek.“

Zatim je poželjela otići do parka gdje ju je suprug prvi put zaprosio. Sjela je na staru klupu, zatvorila oči i nasmiješila se kao djevojka. Ispričala je Adnanu kako je tada mislila da će ljubav trajati samo nekoliko godina, a trajala je gotovo pola vijeka.

Treća stanica bilo je gradsko groblje. Na grob supruga položila je mali buket karanfila koji je cijelim putem nosila u torbi.

„Eto“, prošaptala je. „Još malo pa ćemo opet pričati.“

Adnan je osjetio knedlu u grlu.

Posljednja želja bila je da prođu ulicom u kojoj je nekada živio njen sin. Kuća je sada pripadala drugoj porodici. Djeca su se igrala u dvorištu, a ona ih je posmatrala s blagim osmijehom.

„Lijepo je kada kuća opet čuje dječiji smijeh.“

Tek tada krenuli su prema domu.

Kada su stigli, Adnan je ugasio motor, ali nije uključio taksimetar.

Kata je otvorila novčanik.

„Koliko sam dužna?“

On je odmahnuo glavom.

„Ništa.“

„Ne mogu prihvatiti besplatnu vožnju.“

„Ovo nije bila obična vožnja.“

Starica ga je dugo gledala, a zatim iz torbe izvadila malu kutiju.

„Onda uzmite ovo.“

U kutiji se nalazio stari nalivpero.

„Moj muž ga je dobio kada je završio fakultet. Rekao je da ga dam čovjeku koji me posljednji put odveze tamo gdje moram, a ne tamo gdje želim.“

Adnan je pokušao odbiti, ali ona nije željela čuti.

Na rastanku ga je zagrlila.

„Hvala vam što ste mi vratili jedan dan života.“

Nekoliko sedmica kasnije Adnan je saznao da je Kata preminula mirno, u snu.

Direktorica doma pozvala ga je jer je starica ostavila pismo s njegovim imenom.

Drhtavim rukama otvorio je kovertu.

„Dragi sine“, pisalo je, „ako čitaš ovo, znači da sam otišla. Cijeli život učila sam djecu da je najveće bogatstvo vrijeme koje poklonimo jedni drugima. Ti si meni poklonio posljednji dan ispunjen uspomenama, iako nisi morao. Nemoj nikada misliti da si bio samo taksista. Tog dana bio si moja porodica.“

Na dnu pisma nalazila se još jedna rečenica.

„Kad god možeš, nazovi svoje najmilije prije nego što bude kasno.“

Te večeri Adnan nije otišao na posao.

Prvo je nazvao kćerku.

Razgovarali su gotovo sat vremena.

Nekoliko dana kasnije posjetio je i svoju majku koju zbog posla nije vidio mjesecima.

Od tada je u njegovom taksiju, pored dozvole i fotografije porodice, stajalo malo staro nalivpero.

Kada bi ga neko pitao zašto čuva tako bezvrijednu starinu, samo bi se nasmiješio i rekao:

„Zato što me svaki dan podsjeća da čovjek nikada ne zna kada nekome vozi posljednju vožnju. A tada nije najvažnije koliko će naplatiti, nego koliko će srca ostaviti iza sebe.“